Osobe s teškoćama u razvoju još uvijek su u Hrvatskoj neshvaćena i slabo prihvaćena populacija, a mnogi štićenici domova za mentalno retardirane žive u katastrofalnim uvjetima
Ova su djeca i u svojoj četrdesetoj; izgledaju drukčije, ponašaju se drukčije i često ne znaju odgovoriti na pitanje gdje stanuju i kako glasi njihovo ime. No, ima nešto čemu mentalne osobe mogu naučiti svakog, takozvanog normalnog čovjeka: istom onome čemu su učili proroci i pjesnici, a u dvije se riječi može nazvati – poštovanje i ljubav
Za njihovu sreću ne treba mnogo. Koliko god neprivlačno izgledaju, duh im je neopisivo vedar. Svakog bi dodirnuli, svašta upitali. No, zdravi im se ljudi obraćaju s rezervom, okolina im nerado pomaže. Proći će mnogo vremena dok naučimo ih treba prihvatiti kao druge ljude, kaže Katica Rogač, učiteljica u Centru "Ivan Štark"
Jutarnji list 26.04.2001.
Piše
Sara Zelić Kos
Snimio Vlado Kos
Bok, tetak, kaže Boris prolazniku koji u njega bulji sa sažaljenjem dok ga otac u invalidskim kolicima gura u šetnji promenadom uz Dravu. I prolaznik se zatečeno trgne. Zatim ustukne nad neizbježnim izrazom Borisova bolešću deformiranog lica. Pa tako drugi, treći…
Opterećen šutnjama prepunim uprtih pogleda i raznim drugim problemima s kojima se svakodnevno susreće, njegov je otac Darko Mikolin odavno predlagao obiteljima takve djece masovno okupljanje na središnjem osječkom trgu kako bi pokazali građanima da osobe s mentalnom retardacijom žive među nama. Da su ovdje.
- Naša je želja svakodnevno ih učiniti maksimalno sretnima. A za njihovu sreću uglavnom ne treba mnogo. Koliko god neprivlačno izgledaju, duh im je neopisivo vedar. Svakoga bi dodirnuli, svašta upitali. No, normalni im se ljudi obraćaju s rezervom. Uopće nemaju saznanja o takvim osobama i šira ih okolina nerado uključuje u svoje svakodnevne aktivnosti i nerado im pomaže.
ZAJEDNIČKI PLES Proći će još mnogo vremena dok naučimo da tu populaciju treba prihvatiti kao druge normalne ljude – ističe učiteljica Centra Katica Rogač, dodajući da je osobno prošla na početku svoga rada kroz teško iskustvo navikavanja sa skupinom osoba s mentalnom retardacijom. Tada joj je bilo nezamislivo i smiješnom učiti ih plesati kolo. Danas svi zajedno spretno isprepletu ruke i u pojednostavljenoj varijanti zaigraju djevojačko šetno kolo "ajd na livo"… ne smeta im što su zgurani u uskim hodnicima svoje radionice u koju dolaze nakon osnovnog školovanja koje može trajati do 16. ili 21. godine i obavezno je samo za djecu s lakšom mentalnom retardacijom. U slučaju djece s umjerenom i teškom retardacijom roditeljima je na volju prepušteno hoće li dijete uključiti u programe Centra ili ne. Prema Ustavu bi svi trebali moći ostvariti pravo na osnovno školovanje, no kada je riječ o populaciji s mentalnom retardacijom, društvo to još ne shvaća ozbiljno i ne izdvaja dovoljno sredstava kako bi se u svim lokalnim zajednicama stvorila mogućnost njihova posebnoga obrazovanja. Takva djeca zato često ostaju kod kuće kao strahoviti teret i velika briga roditeljima koji nisu stručnjaci za njihovo osposobljavanje za koliko toliko "samostalan život".
- Društveno je najprihvatljivija i najnormalnija stvar napraviti nadstrešnicu na tramvajskim stajalištima da ljudi ne kisnu ili da ih ne prži sunce dok čekaju prijevoz, ali se ne sjećam kada je netko predložio neke potrebnu sitnicu, nešto više za ugodan život naše djece s mentalnom retardacijom – kaže Borisov otac Darko.
LJUDSKA PRAVA Mnogi roditelji takve djece, dodaje, nemaju materijalno sređene prilike i žive bijedno. Nisu čak ni upoznati sa svojim pravima. Njihove riječi potvrđuje mučan primjer supružnika Mare i Zvonka Škrbec koji imaju petero djece vrtićne i osnovnoškolske dobi, a žive doslovno od ničega u zemljanoj kući koju je, zbog stanja u kojem se nalazi, teško i nazvati kućom. Jedan njihov sin, po preporuci pedagoga i socijalnih radnika, na opismenjivanju je i socijalizaciji u Centru – "Ivan Štark", no o mogućnosti slanja druge djece na školovanje Škrbecovi ni ne razmišljaju. Za djecu je početak obrazovanja u Centru, kao i svaki početak, težak. No, kada jednom otvore vrata škole i slovaricu, a učiteljice im otvore svoje srce, razvedre se i najtužnija lica. I polako se, unatoč govornim, tjelesnim, motoričkim, senzornim ili perceptivnim teškoćama u razvoju, stječu zvanja, iako zakon dovoljno ne prati i ne valorizira dodatne programe poput logoterapije, terapeutske gimnastike, kolorterapije uz boje, miris i glazbu, fizioterapije ili pouke o higijenskim navikama i urednosti kod odijevanja potrebne takvoj djeci. Kronični nedostatak novca za potrebe te populacije vidljiv je i u neadekvatnoj školskoj zgradi u kojoj se griju samo učionice, a ne i hodnik te trošni sanitarni čvor. Istina, škola sada, nakon gotovo 40 godina, očekuje preseljenje u novi centar čija je gradnja trajala pune četiri godine.
ZAPOŠLJAVANJE Djeca s lakšom mentalno retardacijom nakon osnovne idu i na stručno osposobljavanje u obrtničku školu i steknu srednju stručnu spremu koja im omogućuje zapošljavanje u poduzećima. – Ako posla ima, a znamo da ga danas nema pa se oni ponovno vraćaju u naše dvije dislocirane radionice – kaže Željko Mijić, ravnatelj Centra. Nažalost, i svijetli primjeri pojedinaca, a moguće ih je nabrojiti na prste jedne ruke, koji su se uspjeli zaposliti u nekoj tvornici, imaju tužni kraj. Tamošnji su ih radnici pretvorili u klaune za razbibrigu učeći ih piću, pušenju i ostalim manirama fakinskog ponašanja. Zbog svega toga trenutačno je u okrilju radionice centra 35 odraslih osoba s lakom, umjerenom ili teškom mentalnom retardacijom koji svakodnevno rade na preciznim poslovima izrade ovojnica za četke, limova za metle, razmaka za pčelarske kočnice, limića za ostakljivanje prozora, oznaka i snjegobrana za krovove. U radionicama nema posla za sve, pa se za njega i otimaju.
Danas im je jedini stalni otkupitelj proizvedene robe osječka tvornica četaka Niveta. Tu i tamo nešto se proda Pčelarskoj zadruzi, a privatni poduzetnici, koji uglavnom brinu samo o svome profitu, uopće nisu zainteresirani za te proizvode koji su im skuplji jer se dva puta oporezuju jer radionice nisu u sustavu poreza na dodatnu vrijednost.
RADOST JE RAD – Mi s ovom teškom populacijom nudimo iznimno kvalitetne radove uz bok radovima obrtnika limara. I dok je poduzetnicima ipak važniji interes od emocija, u naše se proizvode u prvom redu utkane neopisive emocije osoba koje ih izrađuju. Njima je najveća životna kazna kada im kažete da sutra ne mogu doći u radionicu – kaže ravnatelj Mijić.
Radionica im je jedina mogućnost privređivanja, oblik okupacijske terapije koji i kod njih stvara pozitivan osjećaj korisnosti. I neopisivo su sretni kada otprilike svaki drugi mjesec dobiju simboličnu plaćicu od 200, 300 ili 400 kuna. Čak su i njihovi roditelji ravnatelju znali stidljivo priznati da im ta mizerija iz radionice dobro dođe u svakodnevnom preživljavanju. Osim plaće, u radionici se zaradi i za zajedničko sedmodnevno ljetovanje. Iako je ispočetka bilo teško pronaći prijevoznika koji bi ih odvezao do Jadrana ili ugostitelja koji bi ondje pružio smještaj takvoj skupini "s kojom nikada nisu poslovali pa ne znaju što ih čeka". Osobe s mentalnom retardacijom pokazale su se, međutim, najboljim putnicima i gostima onima koji su im se nakon premišljanja ipak odlučili pružiti uslugu.
UČITELJSKA MISIJA – Meni je s njima mnogo ljepše raditi nego sa srednjoškolcima kojima sam predavao tehničku kulturu u Belom Manastiru. Ovdje osjećam da moj učiteljski poziv dobiva puni humani i kreativni smisao. Uz posao slušamo glazbu koja često nadjača buku alata, kroz razgovor ih učim općoj kulturi… S njima izraditi 50.000 ovojnica za četke u roku od tjedan dana veliki je uspjeh – kaže učitelj Ivan Petric.
I kada se dogodilo da je Niveta svih 50.000 primjeraka jednom vratila i zatražila izradu novih ovojnica od tanjeg lima koji će lakše prihvatiti stroj, u radionici to nitko nije shvatio tragično. No, nakon radionice osobe s mentalnom retardacijom vraćaju se u svoje obitelji. Njihovo neposredno uključivanje u prirodnu socijalnu sredinu lokalne zajednice teško je i uglavnom izostaje.
KAMO DALJE Projektom inkluzije, svojevrsnog poticanja odgovarajućeg oblika samostalnog stanovanja takvih osoba, učinjeni su prvi mukotrpni koraci u nastojanju da nakon što ostanu bez roditelja ne završe u različitim institucijama. Po uzoru na različite razvijene europske zemlje i SAD, unazad nekoliko godina u Hrvatskoj je inkluzija počela provoditi nevladina zagrebačka Udruga za promicanje inkluzije. Inkluzija treba omogućiti osobama s mentalnom retardacijom samostalno stanovanje uz dnevnu pomoć domaćice. Osloboditi ih okova institucije i spriječiti da oni koji se ne nalaze u institucijama tamo jednog dana ni ne završe.
- Želimo skrenuti društvo na uvažavanje i poštivanje prava tih osoba. Ne sažalijevanje, ne milosrdnost i ne "specijalni tretman". U prirodi je čovjeka da odbije ono što ne poznaje i da se toga boji. Zbog neznanja često zauzimamo neprikladne stavove. Tako je i s osobama koje su mentalno retardirane – kaže Jasminka Škrinjar, defektolog i koordinator projekta inkluzije za Osijek pri zagrebačkoj udruzi.
Bit inkluzije jest da građani osobe s mentalnom retardacijom sreću na ulicama, u tramvajima, na stubištima svojih zgrada. Da shvate kako je različitost u sposobnostima, potrebama i snazi prirodna i poželjna u zdravome civiliziranome društvu. Koliko taj kontakt može biti traumatski i neprimjeren zbog predrasuda svjedoči i primjer momačkog trojca Marija Draškovića (22), Igora Manojlovića (34) i Vlade Lehnara (46) koji u sklopu inkluzije već nekoliko godina samostalno žive u stanu zgrade u osječkoj Vukovarskoj ulici. Stanari te zgrade na nove su susjede reagirali suzdržano i još su takvi. Čistačica ulaza nedavno im je sve pokupljeno smeće, papiriće i opuške ostavila pred vratima jer je uvjerena da su ga oni pobacali uokolo. Međutim, momke, pogotovo Igora, odlično su prihvatili mališani s obližnjeg dječjeg igrališta. Često mu pozvone na vrata i traže da se igra s njima.
GRADSKE AVANTURE No, to je neobično druženje 34-godišnjaka na razini trogodišnjeg djeteta s djecom na igralištu jednom u oko ubolo policajca. Prava je zbrka nastala kada je "sumnjivoga Igora" poželio legitimirati a ovaj mu nije znao reći kako se preziva. Ali se snašao i odveo ga do stana u kojem živi pa je domaćica izgladila nesporazum. Problem sa susjedima ispočetka su imale i 38-godišnje cimerice Snježana Vidak i Jadranka Moslavac koje u sklopu projekta inkluzije također samostalno stanuju u stanu zgrade u Dragonjskoj ulici. One su led probile kada su, s obzirom na to da jako "cijene šminku", otišle na frizuru u obližnji frizerski salon, ali im na pamet nije palo ponijeti novac. Šokiranom frizeru koje su nakon obavljena posla rekle da nemaju čime platiti sada su redovite mušterije. Curama je nekako ženski pošlo za rukom pridobiti pokoju susjedu iz zgrade da im ponekad dođe na kavu iako postoji opasnost da se, dok je kuhaju, zabune i "umjesto saharina u kipuću vodu istresu biber".
Njihove su susjede i frizer izgleda shvatili da u gradu postoji još jedan svijet. Svijet samo od rijetkih shvaćen i prihvaćen. Hoće li tako ostati?